Naše nasljeđe

O kulturno-historijskim spomenicima

mitovima i legendama











Priča o kamenu...

Malo je pisanih tragova o historiji zabjelašničkog područja. Podaci su šturi, nepotpuni i većinom se odnose na izolovane skupine arheoloških spomenika i dokumenata.

Na terenu je pak, situacija potpuno drugačija. Gdje god da krenete dočekaće vas svakojaka svjedočanstva kontinuiteta života u ovoj regiji, a čiji počeci sežu duboko u prahistoriju.

Još od vremena vladavine ilirskih plemena, pa onda i kraljevina, od oko 10 st.pne. na ovamo, područje planina Bjelašnice i Visočice poprište je susreta, miješanja i ukrštanja različitih kultura.

Kako je i geografski i klimatski Bjelašnica mjesto dodira i sukoba dvaju različitih utjecaja (sredozemnog i kontinentalnog), tako su se i ljudi vijekovima ovdje susretali i sukobljavali, svako ostavljajući po nešto čime je obogatio sve naredne generacije. Različiti narodi donosili su, odnosili i pisali svoje historije, Iliri, Grci, Kelti, pa Rimljani, Goti, Huni, onda Slaveni, stari Bošnjani, Vizantija, Osmanlije, Austrougari, ovi i oni moderni vladari.

Svi oni zapisali su svoje postojanje i svoju prolaznost u jedinoj materiji koja je ovdje, čini se, vječna, u bijelom bjelašničkom kamenu. Ti zapisi neodvojivi su i od ljudi i od pejzaža, od vajkada se prožimajući i postajući danas s prirodom jedno. Kamenom se slavio i živio i ovaj i onaj svijet. Građeni su i vojni i vjerski objekti za različite vojske i različite bogove. Građene su kuće u kojima je život započinjao, klesani su nadgrobni spomenici za one čiji se ovozemaljski život završio. Kamenom su se zidale međe i ograđivala se stoka. Pravljeni su od kamena ljetni stočarski stanovi (katuni) po ljetnim mahalama Bjelašnice i Visočice, kamenim se točkovima mljelo žito u seoskim vodenicama na rijetkim, ali brzim planinskim potocima i rječicama.

Krenemo li putem kamena najdublje u historiju odvešće nas grubo klesano kamenje ostataka suhozida praistorijske Gradine na brdu Pošijak, iznad sela Umojani, izgrađene nekada u bronzanom ili željeznom dobu.

Na 1551 metru nadmorske visine, bila je ona centar ovdašnjeg života našeg ilirskog pranaroda. Već tada započeto je mješovito tkanje ovdašnje kulture, koju vidimo danas, gdje je skoro svakim vijekom unesena neka posebna dragocjena nit. Jedna od tih niti, utkana u samom njenom nastajanju, narodna je polifona ilirska muzika - ganga (kange...) Ta pjesma živa je i danas u folkloru sela Umoljani i Lukomir, formom i značenjem jednaka, tekstualno nadograćivana da prati savremene tokove života.

Vrlo je živa i legenda, koja nas pri svakoj posjeti Umoljanima i Studenom potoku vraća u vrijeme vladavine zmajeva i ostalih čudnovatih mitskih bića. Tako se, već vijekovima priča, da je nekada davno, ogromna zmija (Aždaja) izašla iz kanjona rijeke Rakitnice i Studenom dolinom zavijugala prema selu s namjerom da proguta njegovo stanovništvo. Oni se to vidjevši popeše na Gradinu i zajedno moliše i umoliše boga (bogove) da se Aždaja na tom putu okameni. Od tada i od tuda selo dobi ime Umoljani, nesretna Aždaja i danas stoji okamenjena u stijeni iznad sela, a tragom njenog repa poteče Studeni potok.

Kuda god da se sa Gradine krene, naiđe se ponovno na kamen. I desno kroz Crveni klanac prema Lukomiru i Čuhovićima i lijevo na Umoljane, Šabiće, pa na Treskavicu i Visočicu putem su prostrta polja mirnih i ponosnih svjedoka našeg vijekovnog postojanja, bosanskih stećaka.

Bijeli kameni megaliti nadgrobni su bosanski spomenici, isklesani i ukrašeni svakojakim poznatim i nepoznatim simbolima koji govore upravo o mješovitosti onih koji su ih izrađivali i onih za koje su izrađivani. I historijski i geografsi stećci su smješteni u srednjovjekovnu Bosnu i zapravo su najvjerniji pokazatelji njene veličine i njenog značenja i iako su služili obilježiti kraj života, oni nam upravo o tom životu svjedoče vijekovima.

Takvi su i stećci na lokalitetu Dolovi. Desno od ceste koja vodi od mosta na ušću Tušilske rijeke u Rakitnicu prema Umoljanima, nalazi se nekropola sa 47 stećaka za koje se opet veže jedna od lokalnih legendi.

Ona kaže da su se baš tu susreli svatovi, jedni koji su mladu vodili i oni drugi koji su po mladu krenuli. Međutim, ispriječila im se gusta planinska magla na tom putu, pa se oni ne prepoznaše, već sukobiše i tu ostaviše svoje živote i zauvijek se sjediniše. Ovi stećci po legendi njihovo su groblje. Jedan od ovih stećaka bogato je ukrašen prikazom kola, pa i to ovu priču ukrašava taman dovoljno za uši i oči slušatelja.

Ipak najinteresantnije i najvažnije za umoljanske stećke je to što se nekropola Umoljani, od 2016. godine nalazi na tentativnoj listi UNESCO-ve svjetske baštine, među ukupno 28 zaštićenih nekropola, od kojih su 22 na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, po 3 su u zapadnoj Srbiji i Crnoj Gori, a 2 na jugoistoku Hrvatske.

Pokraj stećaka na Dolovima otkriveni su i zemljom pokriveni ostaci srednjovjekovne crkve, lokalitet Crkvine. Nedaleko se nalazi još i nekropola sa 5 stećaka, jedan osamljeni stećak i nekropola sa 11 starih nišana. Oni zajedno zaštićeno su prirodno-historijsko područje i nacionalni su spomenik Bosne i Hercegovine, te su najsvjetliji prikaz kontinuirane svetosti ovog mjesta.